"Dvadeset godina pijem antihistaminike, ali tek kod vas sam shvatila - alergija je počela iste godine kada nas je otac ostavio."
Milica, 38 godina, profesorka biologije, sedi sa kutijom maramica u krilu iako je novembar. Nos joj je crven ne od alergije, već od plakanja koje pokušava da zaustavi.
Prošlog proleća, dok je predavala o polenu, počela je da kija tako jako da je morala da izađe iz učionice. Đaci su se smejali: "Nastavnica biologije alergična na prirodu!" Ali nije to bio samo polen.
Svakog proleća, od svoje osamnaeste, ona se guši. Tačno od aprila 2005. kada je otac otišao bez objašnjenja, ostavljajući samo cveće na stolu sa porukom "Izvini".
"Milice, šta se dešava u vašem telu kada vidite cveće?"
"Grlo se steže. Ne mogu da dišem. Oči suze."
"A šta se desilo sa suzama kada je otac otišao?"
Tišina. Pa kaže: "Nisam plakala. Mama je plakala. Sestra je plakala. Ja sam bila jaka."
Radili smo na temi potisnutih osećanja i kako telo pamti ono što svest potiskuje. Tokom rada, prvi put je dozvolila sebi da zaplače za ocem koji je otišao. Disanje joj se produbilo, sprej za nos ostao je netaknut.
Posle tačno 3 dana, poslala je poruku:
"Zorane,
Nešto neverovatno se desilo. Juče sam prošla pored cvećare - obično prelazim na drugu stranu ulice. Ali ovaj put sam ušla.
Mirisi. Toliko mirisa, a ja disala. Nos nije cureo. Oči nisu pekle. Kupila sam ružu - CRVENU RUŽU!
Istu kao onu koju je otac ostavio..."
Sledeća poruka posle 5 dana:
"Juče sam prvi put za 20 godina prošla ceo dan bez antihistaminika. Kolega na poslu mi je rekao: 'Hej, pa ti danas uopšte ne kijaš.'
Njemu neobično, ali meni nije. Znam šta se promenilo. Prestala sam da budem alergična na svoju prošlost."
Posle par nedelja je stigao i mail:
"Danas na času, pričala sam o polenu i fotosintezi. Jedan đak je rekao: 'Nastavnice, vi ste danas nekako... vedriji.'
Još uvek imam blage simptome kada me mnogo iznerviraju, ali više ne nosim antihistaminike kao amajliju. Sad obavezno nosim maramice - ne za alergiju, već za suze koje sebi dozvoljavam.
P.S.
Zvala sam i oca da mu ispričam iskustvo. Rekao je da je i on alergičan na 'proleća' otkad je otišao."
Milica više ne nosi lekove u torbi. Sada zna da naše telo razvija alergiju NE na polen (alergen), već na bolne uspomene koje on trigeruje. Izlečenje počinje kada shvatimo da nismo alergični na materiju, već na svoja osećanja koja ona simbolizuje.
Pitanja & Odgovori
Apsolutno Da. Telo prati neuro-biološke programe, a emotivni okidači ih automatski aktiviraju.
Ne mora da bude ili–ili. Može postojati alergija na 'nešto', ali emotivna komponenta uvek odlučuje koliko snažno će telo reagovati.
Prepoznati trenutke kada telo reaguje zajedno sa starim uverenjem („budi jaka“) i naučiti da ih promenimo – telo reaguje drugačije kad se potisnuta osećanja oslobode.